one-employed is BetterBlues...

Da se razumijemo, ova pjevačica je samo plod moje mašte, takvog komada nije bilo(bilo je boljih he, he). Uglavnom:"Tko to tamo peva?"-pa mnogi, neki super, neki li-la, neki koma, ali glavno da je zajebancija bila dobra. Drito je legenda, da sam ja Stavros zabrinuo bi se, pobrat ćeš mu sve gaže po Sloveniji! Uglavnom Drito-pravi si šlager pevač! Što se tiče ove blogerice, u usporedbi s njom slavuji su ptičurine promuklog glasa-you have to hear it to believe it;) And some of us did-and how lucky we are! Uglavnom društvo je bilo za deset, a dobri duh bloga i čovjek specijaliziran za Queen-ovce je još i sve to revno bilježio svojim fotićem. What more can you ask for? Bis?

Ovaj post bi se mogao zvati i La Vita E Bella 2, ali budući da nastavci nikada ne ispadnu dobro, eto ne zove se tako. Naime, jučerašnji dan mi je bio jako, jako dobar. Prije svega dan je bio ugodan, topao, potpuno uobičajen za polovicu jeseni, u autu uključena klima, tanka majica, proljetna jakna(pokazala se kao suvišnom, čak i u pola dva ujutro)-uglavnom vrijeme standardno dobro. Prijepodne su mene malo educirali, pa sam primio jako dobru vijest, zatim sam ja malo instruirao druge, pa malo razvozio klince, zatim dobra kava u jako dobrom i ugodnom društvu. Primio brdo dobrih savjeta i to od nekoga za koga znaš da zna što priča, čak čuo i neke lijepe stvari o sebi, što čovjeku uvijek godi(koliko god se trsio ostati skroman). Navečer KSET i odlični otkačeni Delyricum Tremensi-moram priznati da prije uopće nisam čuo za njih, ali dečki su pravi. Bio Edo tamo, izveo jednu stvar s njima, ja malo popričao s čovjekom i iskoristio priliku da ga zamolim autogram za frendovog sina. Mali ga obožava i jedva čekam da mu vidim facu kad mu dam autogram posvećen njemu. Kad imaš 11 godina to ti jako, jako puno znači. Još da se jedna osoba mogla tu večer naći sa mnom, to bi bio šlag na torti, ali nažalost nije. Ne možemo uvijek imati sve i u svakom trenutku, možda baš zato da naučimo više cijeniti ono što imamo u datom trenutku. Uglavnom, jedan običan, ali dobar i ugodan dan. Jedan od onih koji ti prođu u guštu. Life's good.

Jebem im sve po telefonskom ispisu, kako masno zarađuju na toj osnovnoj ljudskoj potrebi-komunikaciji.
Jebiga, nisam se čuo skoro godinu dana sa svojom dragom prijateljicom iz Engleske, a vidio još puno, puno duže i normalno da se razgovor tipa-kako si, što ima novog- a novosti ima, protegnuo na dobrih sat i desetak minuta. Jednostavno nisam želio prekinuti razgovor. Znate onaj feeeling, kad se dugo niste čuli s nekime i želite saznati sve novosti, u nekakvih petnaestak minuta to ide previše traljavo, previše informacija u premalo vremena-jednostavno nije to to-poslije se osjećaš kao da nikoga nisi ni zvao. Pogotovo ako su u razgovoru i sastojci poput nostalgije za davno prošlim vremenima, pa emocije prorade. Balkanska duša ne pita za cijenu-o tome će razbijati glavu poslije-tipa:"Konobar, da platim!"-a pola krčme porazbijeno. I onaj još neobičniji feeling, kad vam osoba s kojom razgovarate zvuči kao da razgovora iz druge sobe, a ne iz 2000 km zračne linije udaljenog grada. Dođe vam da joj kažete, ajde nađemo se za pola sata ispred tog i tog Pub-a da popijemo po jednu, dvije (tri) i vidimo se nakon TOLIKO vremena. S dovoljno love i to je skoro pa moguće. Da, kao u filmovima, bez znanja ženske, koju nisam vidio sto gladnih godina (jer živi far, far away), nazovem nju iz govornice, koja je točno ispod njezinog prozora-i samo kažem:"Pogledaj kroz prozor i reci mi što vidiš!", pa kad ona kaže:"Kontejnere za smeće, pijanca koji prekopava po njima i crknutu mačku.", ja njoj (ljutit zbog toga što slijed događaja nije baš kao u filmu) poluljutito kažem:"Ma ne taj prozor, jeb…, onaj drugi!!!" i ona konačno izusti."Oh, my God!", a ja njoj mrtvo-hladno:"No honey, it's just me.". I tako dok ja ne vidim svoju dragu Engleskinju (and I will, mark my words) moram Švabi izrigat 200 kunića. Kako ono pjeva Cane iz Partibrejkersa:"Gramzivost i pohlepa, hvala lepa, hvala lepa, puno želja, puno mrtvog tela, malo para, puno lešinara!"

Prođe tjedan, pa još jedan i još jedan. I svi tako prokleto slični, ma svi tako prokleto isti, ubija ta jednoličnost čovjeka, polako, ali temeljito. Jebiga! I svi koji upadnu u tu životnu kolotečinu( a upadnu gotovo svi, prije ili kasnije, koliko kod se trudili othrvati) pitaju se da li ih će ih ikada (i što ili tko) izvući iz te kaljuže jednoličnosti ili im je suđeno da im najbolje godine života tako prođu. To što je i mnogima drugima tako, slaba je utjeha, svačija nevolja je ujedno njemu i najveća.
I dogodi se, ne često doduše, ali ipak se dogodi, da se pojavi netko (skoro kao sudbina) tko te izvuče na "površinu" sa koje onda jasno vidiš kako ti je bilo nekada i kako bi želio da bude i ubuduće. I važno je onda snažno zaplivati, u kojem god smjeru, samo ne iznova potonuti.
Ovaj post posvećujem osobi, koja je, možda i nesvjesno, upravo to učinila za mene. Hvala ti.

Frka panika! Šta bi? Jel mi izgorio stan, jel bila provala, poplava, potres, jel nekome od mojih pozlilo? Ne, pao mi mobitel i to doma i sad ne radi- i frka i panika-unbelievable! Stvarno nevjerojatno da pad i potom uzrokovana neispravnost jedne tako male stvarčice može uzrokovati paniku, kao da te netko guši-odvratno! Činjenica je, društvo je apsolutno postalo ovisno o mobitelima, bez njega si kao i nekad davno bez običnog telefona, kao da i ne postojiš. I meni stvarno treba, jer imam dogovorena davanja instrukcija i neke vožnje i sutra sam bez moba-banana! Mislim mogao bi nekako sve organizirati, ali teško jebi ga, a i čovjek se pita što ako te netko traži, što onda-ne smije čovjek više biti ni nedostupan!!! Stvar je i u tome da se čovjek navikne da ga svatko može dobiti u svakom trenutku, iako to mnogima i nije uvijek najprivlačnija opcija. Dobro, uspio sam srećom pronaći stari mobitel, ali je njemu baterija slaba i vrlo brzo se isprazni, tako da mi on može poslužiti samo za doma dok je na punjaču. Nadam se da će me jedna moja draga frendica izvući iz gabule, naime čuo sam da je kupila novi mob, pa ako još uvijek ima stari da mi ga posudi, dok ovaj ne bude popravljen(ako uopće i bude!)-mislim zvuči kao da mi spašava život, ali kakav danas imamo odnos prema mobitelima(nažalost!), to i nije daleko od istine i zato je kletva iz naslova u današnje vrijeme jedna od "žešćih"!!!!! Update-tekst je pisan jučer navečer, u međuvremenu nabavih mob od frendice, tako da sam spašen!

Prije svega hvala svima na lijepim željama, B(l)og vas blagoslovio i poživio :))). Budući da ljudi obično na rođendan rade inventuru svog života, učinio sam to i ja i došao do slijedećeg zaključka: La Vita E Bella!!! – but the weather's crap :((( (at the moment!). Meni je u biti skroz OK, mislim na ono najvažnije, mlad sam, zdrav sam i što bi se reklo prav iliti normalan, što je kvaliteta koja u današnja vremena ne bi uopće trebala biti zanemariva. Imam normalne starce koji mi dođu ko frendovi i dosta starijeg brata i sestru. Imam zanimljive i dobre prijatelje(one prave, koji ne ostavljaju prostora sumnji i preispitivanjima) koji me vole i poštuju i puno zanimljivih poznanika, koji me pretpostavljam isto vole i poštuju, zavisno od toga koliko me dobro poznaju. Uglavnom, što bi reko Edo, rado sam viđen i to od strane ljudi od kojih se isplati biti viđen :) Čak ima žena koje su mišljenja i koje me uvjeravaju da sam ja skroz OK, pa i više od toga, ono klasika: zgodan, pametan, šarmantan i duhovit. Koji put im vjerujem, koji put i ne, svaki čovjek sa imalo soli u glavi ima svoje sumnje i nedoumice-to je normalno. Tipa ono-što više znaš, to više znaš koliko ne znaš. Uvijek sam se nastojao okružiti ljudima, koji su po mom mišljenju pametniji, bolji i iskusniji od mene, ne bih li na taj način mogao nešto i naučiti i možda postati pametniji, bolji i iskusniji. I tako sve je više-manje u biti fajn, osim što bih još želio ostvariti one dolje navedene željice, a one će doći kad dogodine na vrbi rodi grožđe, a možda i prije, tko će ga znati. Good things come to those who wait, rekle bi kolege s BBC-a. To je ujedno i čar i prokleta frustracija života, ne znati kad će se i da li nešto ostvariti. Bilo bi grozno znati, još je groznije ne znati. Jebi ga-Vaga 100%:) U svakom slučaju bit će što bude, a do tad rok end rol!!!! Baš slušam "Gramzivost i pohlepu" što mi spržio (da ne kažem narezao) drugar, Partibrejkersi su sila, čista i neuništiva!!!!

29, hm…..OK, mislim 29 nije tako staro, ali još je ujka Albert dokazao da je sve u životu relativno. Anyway, budući da mi je danas rođendan, ja sam sebi za isti želim slijedeće:

- zanimljiv i dobro plaćen posao
- dobru ribu (koja ume da pliva)
- prostran i sređen akvarij za ribu i sebe
- dobra kola(npr. Moskvič-troši benzin ko đavo, al ribe padaju na oldtajmere!)
- Mir u svijetu(al fakat!)
- da George W. Bush i Dick (od milošte zvan Kurčubić) Cheney doživotno budu prisiljeni stažirati u bilo kojoj iračkoj bolnici i to na odjelu pedijatrije
- razno

E sad, daleko od toga da ja to sve već nisam mogao imati(ove osobno-lične želje), ali uplašio sam se realne mogućnosti da ću umrijeti od dosade u najboljim godinama, ukoliko sve to dobijem prerano. Nakon određenog broja promila, ova teorija sasvim solidno drži vodu(dok blogeri ne odu!).
Budući da sad imam blog, koji uspješno troši moje vrijeme, a još uspješnije moje pare, te opasnosti više nema, pa bi bilo lijepo i ostvariti nešto od gore zacrtanih ciljeva-želja.
P.S. Na današnji dan 14.10.1947. Chuck Yeager je avionom Bell X-1, prvi na svijetu probio zvučni zid! Svaka mu dala! (u smislu konstatacije).

Samo da se nadovežem na post koleginice blogerice, bio i ja jučer(da ne kažem sinoć) na "Žurci" i baš je bilo jebeno dobro! Dobar film, dobro derali ovi momci iz "Obojenog programa", sve pet. Upoznao još jednu simpatičnu blogericu i koliko god zazirao od tog blog "sektarenja" još se nisam opekao. Dosad je bilo sve samo pozitivno. Još nešto smo primijetili jučer, svi su bili nekako otkačeno i originalno obučeni, nije bilo one odvratne inače sveprisutne uniformiranosti (pogotovo kod uglavnom mlađih cura), kakva se inače viđa, svatko je bio ne neki način originalan i bio je to pravi melem za oči.
Cijela atmosfera (uz podlogu "Obojenog programa") je odisala duhom 80tih i Novog vala. Naravno nikad to više neće biti to, ovo su totalno drukčija vremena, ali lijepo je kad bar na trenutak zabljesne to neko bolje davno prošlo vrijeme.
Što se tiče filma "Kako je propao rokenrol", pa mislim to se zna, ako to nemaš doma na kazeti, to ti dođe kao da nemaš Klaićev "Rječnik stranih riječi".
Da sam ja ministar prosvjete, uveo bih da se takvi filmovi gledaju u školama.

Jučer sam u kinu konačno pogledao Fahrenheit 9/11. Koliko kod sam bio informiran o filmu i koliko god čitao o njemu i koliko god su mi ga drugi prepričavali, svejedno ima scena koje stvarno šokiraju. Nisam saznao ništa novo o Bushu i povezanosti njegove familije sa Saudijcima i njihovom dugogodišnjem podržavanju onih koji su im se sada "obili" o glavu(nastavlja "dobru" obiteljsku tradiciju, njegov dedica Prescott Bush je preko svoje banke poslovao i podržavao nacističku Njemačku) sam čitao i prije. Isto tako sam i prije znao za povezanost sadašnjih američkih političara na vlasti sa velikim kompanijama i njihovim poslovnim interesima i koliko te kompanije profitiraju od svakog rata koji se eto samo tako "spontano desi", jer nema više komunizma, pa moramo izmisliti neku novu fobiju kojom će držati Amerikance u konstantnom strahu i zbunjenosti, jer zaplašenim ljudima je najlakše manipulirati, to znaju i klinci u Valdorfskoj školi. Sve sam to znao, sve mi to nije bilo novo, iako je sve to još šokantnije kada se vidi "u paketu". Ali slike raskomadane djece i pougljenisanih tijela civila, nakon što je negdje eksplodirala avionska bomba od svojih 500kg, pa malo napalma, tenkovskih projektila, mina. Slike nevjerojatno unakaženih ljudi koji urlaju od boli u totalnoj agoniji, balavi američki klinci-vojnici(prosjek 19-21 god), koji totalno nadrogirani(bila neki dan emisija o tome, kako ih konstatno drže na speedu, što su Amerikanci i priznali) i nabrijani pričaju koje si pjesme puštaju na slušalice dok iz tenka ispaljuju granate). Stvari tipa:"Burn mother fucker burn", "The roof is on fire" itd. Intervju sa ponosnom američkom patriotkinjom i majkom vojnika koja nikad nije shvaćala ljude koji prosvjeduju protiv rata i kojoj se trebalo desiti to da joj sin pogine u Iraku(by the way, čitala je sinovljevo posljednje pismo u kojem on je… majku Bushu i koji su ih kurac tamo poslali da ubijaju nedužne, obične male ljude šalju u smrt, a u najboljem slučaju će se vratiti živi, ali krvavih ruku) pa da joj dođe, da prostite, iz dupeta u glavu. Slike spaljenih tijela američkih vojnika, ratnih invalida … Scene u kojoj ušminkani i odlikovanjima natovareni marinci pokušavaju na svim mogućim javnim mjestima vrbovati mlade ljude da se prijave u vojsku i to naravno u siromašnim četvrtima (u bogatima im se neda ni pokušavati). Mnogi se na kraju i prijavljuju, jer nerijetko je to jedini posao koji mogu dobiti i jedini način da odu na studij, koji će im po isteku ugovora platiti vojska(ako naravno, prežive trajanje ugovora). Sve to da bi vlasnici raznih američkih kompanija koji su bogati van svake pameti bili još bogatiji. Kako ti ljudi spavaju noću, nikad mi neće biti jasno. Film je tendenciozno napravljen, pa što? U filmu nema ničeg neistinitog, samo je napravljen na način da ta istina što više šokira ljude, jer ga je Moore namjenski i radio prije svega za Amerikance, ne bi li ovaj put malo bolje pazili za koga glasaju i da ne unesreće i sebe i ostatak svijeta, za još slijedeće četiri godine. War is hell (tko ne vjeruje nek se uvjeri ovdje , za Iračane nema podataka, ali "ko njih uopće broji" reći će mnogi). Dobro je rekao jednom prilikom Raos:"Za pametnog čovjeka svaki rat je izgubljen."

Hej blogeri, tko se od vas još sjeća ploča i kazeta? Moja linija doma je još ona sa gramofonom i iako je igla u redu, moram priznati da rijetko "zavrtim" koju ploču. Jer tu je CD, pa još piratski, odnosno iz "sprži si sam" radinosti. Kao nekad davno ploče sad se masovno razmjenjuju CD-ovi. Ploče definitvno imaju draž i odlične su zbog prekrasnih velikih omota i onog pucketavog zvuka. Bambimolestersi su prošle godine na koncertu u KSET-u prodavali i LP svojeg albuma "Sonic bullets:13 from the hip", za nekakvih 50tak kuna. Sad mi je žao što ga nisam kupio. Osobno mislim da će za nekoliko godina opet početi izdavati ploče nekih bendova kao retro-item. To bi bilo odlično.
Kazete su druga priča. Tko se nije ugnjavio s njima. Hoćeš si presnimiti neki album, ali moraš paziti da zadnja stvar na prvoj strani ne bude odrezana. Nezgodna ti je kazeta od 60 minuta, jer kod većine albuma, 2/3 istog je na prvoj strani, osim možda 2-3 stvari na drugoj, pa se moralo premotavati pola kazete da dođeš opet na početak prve. Na onu od 90 minuta, pokušavat stisnuti dva albuma, ali rijetko bi stalo baš sve, itd, itd.
Uglavnom puno gnjavaže, šuma i lošeg zvuka, a kod CD-ova, sve je tako jednostavno. Sjećam se kad sam ih prvi put vidio kod frenda '90. , da sam ga ,vjerojatno kao i svi tada, prvo upitao:"A di je popis stvari s druge strane?". Sve je jednostavno, skačeš sa stvari na stvar, isprogramiraš si redoslijed ako želiš. Najvažnije od svega za malu lovu(sprženi naravno, originalne kao i sve drugo plaćamo daleko najskuplje od svih u našem okruženju) možeš doći do bilo čega. Samo treba imati širi krug ljudi koji su dobro opskrbljeni. I puno se više, po mom mišljenju, sluša nešto novo. Prije se nije toliko dalo ljudima zajebavat s kazetama i presnimavanjima, pa se više-manje znalo što se sluša. Danas, daj da poslušam, ako mi se svidi spržit ću si i odjednom si ljubitelj do tad tebi nekog nepoznatog pakistanskog benda...
Još kad bi originalni CD-ovi imali neku normalnu cijenu, ne bi Lite On, Samsung i slične firme bile glavni akteri širenja glazbe. Znam da će sad mnogi reći, me kakvi CD-ovi, imaš mp3, natovariš si 8 milijardi stvari i miran si. Ne znam zašto, ali nisam se još zakačio na te mp3-ce. Tu mi se nekako gubi draž, jer albumi, osim svog sadržaja imaju i svoj nekakav vizualni identitet. S ovim mp3-cama sve je istreseno u jedan folder ili mp3 player ili što već i to mi nekako dođe ko roba iz rinfuze, na tone ili metre. I nema tu gušta, bar ne kod mene. Bolje svaki album za sebe, bio on spržen ili kojim slučajem originalni.

Danas je HT, pardon T mobile u velikoj dvorani Doma sportova održao promotivno dijeljenje nekih kretenskih ružičastih fluorescentnih štapića, u sklopu čega je nastupio i Edo Maajka. Da se razumijemo, Edo je Car, stvari su mu za 10 i za nekoga tko je prilično mlad dobro je opjevao sve probleme ovih prostora. Ali kad ti je na koncertu iza bine ogromni ružičasti T- mobile plakat i kad svi imaju te kretenske štapiće, kojima, by the way, možeš sasvim fino, gađajući nekoga (što je većina i radila) izbiti oko, onda nisi daleko od komercijalnog koncerta tipa 4 asa. To bi otprilike bilo ko da je rahmetli Rage Against The Machine izvodio koncert pod sponzorstvom krvožednog i pohlepnog Holliburton-a, kojemu je kuronja Dick Cheney svojevremeno bio u upravnom odboru. Ne možeš biti protiv komercijale (što je svakako za pohvalu), poseban, alternativan i furati socijalnu tematiku, a koncert ti sponzorira firma koja će otpustiti 750 radnika da bi pokrila troškove (18 milijuna kuna) promotivne kampanje vezanu uz promjenu imena.
I fora s Oliverom Mlakarom koji čita uvod i najavljuje Maajku je totalno bezveze, jer se pola klinaca s koncerta ne sjeća njega ni dok je vodio Kolo sreće, a kamoli Kviskoteku u osamdesetima, tako da su se svi čudili, što predstavlja ona ružna figurica koju su projicirali na dva platna, dok je Oliver čitao i pokušavao eskivirati salvu već spomenutih ružičastih štapića koji su poletjeli prema njemu. Još sam se u nešto uvjerio, taj rep definitivno zvuči(barem meni) puno lošije uživo nego na CD-u. Sav zvuk se nekako razvodni u kakofoniji tog repanja i sve skupa zvuči prilično bezveze. U studiju se to da ispeglati, uživo već teže. Edo svaka tebi čast, ali koncert ti je po mom mišljenu ispao bezveze i totalna komercijala, sa svim tim rekvizitićima, besplatnim kartama od HT/T mobile-a i starcima koji ispred dvorane čekaju svoju djecu. Ne možeš u isto vrijem biti alternativa i drukčiji o drugih, a biti ključni član jedne komercijalne promotivne kampanje, koja možda je ružičasta za neke, ali sigurno ne i za onih 750 ljudi koji će ostati bez posla i njihove obitelji. Jebiga nije lako biti i jeben i pošten, zato je tako malo jebeno poštenih.